Tragurion, danas Trogir, kao naselje utemeljili su grčki kolonisti, trgovci matične Isse (Visa) tijekom III. st. pr. Kr., premda je život na otočiću, na kojemu se naseobina smjestila, kako su pokazala arheološka istraživanja, započeo već u dalekoj prapovijesti. Kasnije, u sklopu Rimskoga Carstva, Tragurium, rimski oppidum, isticao se kvalitetnim mramorom. U to doba život se nije odvijao samo u gradu već i u polju, u rustičnim vilama. Nedaleko od grada, oko brda Bijaći u naselju Siculi, u prvoj polovici I. st. car Claudije naselio je svoje islužene veterane.

 Razdoblje od XIII. do XV.st. predstavlja vrhunac društvene, gospodarske, kulturne i umjetničke moći Trogira. Svakidašnji život, prema zapisima općinske pisarnice bio je veoma živahan. To je doba bribirskih knezova Šubića, humanista i pisca Koriolana Cipika, hrvatskog biskupa i bana Petra Berislavića, borca protiv Turaka. Domaći majstori i umjetnici ostavili su svoja djela: Radovan, Blaž Jurjev Trogiranin, Ivan Duknović (rodom iz Orihovice nedaleko Trogira), a osim njih Andrija Aleši i Nikola Firentinac. Njihov je pečat vidljiv i na pročeljima zgrada, skulpturama u kamenu, drvu i platnu.

Kulturni život odvijao se u krugu plemićkih obitelji ili u kazalištu, dok se pučanstvo zabavljalo na ulici. Plemstvo je u svojim rukama imalo većinu posjeda i trgovinu, dok su pučani bili obrtnici, zemljoradnici i mornari. Stoga su se oni okupljali u bratovštinama koje su u pravilu bile crkvene ustanove a u praksi socijalno-humanitarne, te su pomagale svoje članove za života i sprovodile ih nakon smrti.

 Austrijska vladavina u Trogiru trajala je od 1814. do 1918. godine. U prvoj polovici austrijske prisutnosti nije bilo vidljivih promjena kao u drugoj kada su mnoge trošne građevine i crkvice porušene, uređena riva, parkovi, tako se jednom dijelu srednjovjekovnoga Trogira zameo svaki trag. Stare plemićke obitelji propadaju, a građanski stalež preuzima političko i kulturno vodstvo. Godine 1828. grad gubi status biskupije. Konzervatorska služba, te služba zaštite spomenika jačaju. Doba je to preporodnih previranja, borbe autonomaša i narodnjaka za vlast. Ideje Hrvatskog narodnog preporoda odrazile su se pozitivno u javnom i kulturnomu životu, tako se osnivaju: Narodna štionica, Narodna glazba, a pobjeda narodnjaka 1886. godine s prvim narodnjačkim načelnikom Špirom Puovićem, daje novi polet životu u gradu.
Početak XX.st. obilježen je gradnjom novih javnih zgrada. Razdoblje Kraljevine SHS a potom Kraljevine Jugoslavije obilježeno je političkim previranjima u svezi vlasti u gradu, prvenstveno zbog agrarnog pitanja. Tijekom II. svjetskog rata, pogotovo nakon kapitulacije Italije pučanstvo se masovno priklanja partizanskom pokretu, premda je bilo pojedinaca koji su se našli u postrojbama NDH. U FNR odnosno SFR Jugoslaviji, nakon komunističkih čistki i progona, grad se počeo obnavljati na takav način što se prednost dala industrijalizaciji nauštrb poljodjelstva. Jača brodograđevna industrija a velika se pozornost poklanja turizmu. Komunizam se odbacuje 90-ih godina u svim istočnim zemljama, tako i kod nas. Međutim, Hrvati nastojeći se osamostaliti ne nailaze na srpsko razumijevanje te su prisiljeni braniti svoja ognjišta u Domovinskom ratu, u kojemu su stradali i članovi pojedinih trogirskih obitelji. Državu Hrvatsku, pa i sam Trogir, rat je toliko financijski iscrpio da se grad još uvijek oporavlja. Kraj XX. st. Trogir je dočekao konačno u samostalnoj Hrvatskoj, jer je tijekom burnih razdoblja u povijesti uvijek, na žalost, neka druga država njime gospodarila.