Katedrala sv. Lovre

Katedrala sv. Lovre sagrađena je u 13. st. Ima tlocrt svedene romanske bazilike na tri lađe, s predvorjemi  tri polukružne apside. Predstavlja veličanstvenu građevinu romanskog stila. Svod centralne lađe poprimio je u kružnim lukovima oštrinu gotičkog stila.
Glavni ulaz u Katedralu vodi kroz Radovanov portal. To remek-djelo umjetnosti sagrađeno je1340. g. Tu se nalaze dva snažna lava na konzolama, kipovi Adama i Eve u prirodnoj veličini, apostoli i sveci, alegorije mjeseci sa simbolima zodijaka, stupci s raznim zvjerima, borbe čovjeka sa životinjama... U gornjem dijelu na timpanonu je prikazano Kristovo rođenje, zatim Blagovijest, poklon Mudraca, anđeli i deset prizora iz Novog Zavjeta. U 14. st. nadodan je gotički zabat sv. Lovre. Tada je podignuto i predvorje.
U predvorju je Krstionica od graditelja Andrije Alešija Dračanina (1467). Nad vratima je reljef Kristova krštenja. U unutrašnjosti krstionice je sinteza kićene gotike i renesanse. Naokolo se renesansni dječaci igraju povezani vijencima cvijeća. Na oltaru je kip sv. Ivana Krstitelja, a poviše oltarareljef sv. Jeronima u pustinji, okruženog zmajevima i zmijama. Kamenica za krštenje ima kao podnožje skupinu krasnih dječaka. Zvonik je sagrađen nad predvorjem.Početak gradnje je u 14. st. Na njemu su radili: M. Gojković (1422), majstor Stjepan, T. Bokanić Bračanin (1598) i drugi. Na četiiri ugla piramide nalaze se kipovi evanđelista, djela Aleksandra Vittorija (1525 – 1608). Zvonik je visok 47 m. Jedan je od najljepših u Dalmaciji, kao i na cijeloj obali Mediterana. Gradnja Katedrale trajala je četiri stoljeća (1200 – 1598). U unutrašnjosti se ističe veliki žrtvenik u obliku krasnog baldakina (ciborij), djelo majstora Mavra iz 14. st. Na ciboriju su kipovi Madone i Anđela (Blagovijest). Sa strana žrtvenika, pri zidu nalaze se kipovi sv Ivana Trogirskog (zaštitnika grada) i sv. Lovre (zaštitnika Katedrale) u stilu baroka iz 18. st. Na zidu s lijeve strane oltara je bunar s kruništem (g. 1661). Osmerokutna propovjedaonica s romaničkim kapitelima djelo je domaće umjetničke škole iz 13. st. Korska drvena sjedala djelo su Ivana Budislavića (15. st.). Kapela sv. Ivana Trogirskoga (Ursinija) biser je ove Katedrale. To je jedan je od najljepših renesansnih spomenika u Europi. Renovirana je godine 2002. pod vodstvom američke zaklade VENETIAN HERTIAGE INCORPORATION i njenim čelnim čovjekom Lowrencom Lovettom.

Glavni kipar Kapele Ursinije Nikola Firentinac. S njim je surađivao Andrija Aleši. U nišama je dvanaest kipova, od raznih majstora. Kip sv. Ivana Evanđelista je od Ivana Dukovića Trogiranina (oko 1440). U luneti je velika reljfna kompozicija Gospina krunjenja. Na kasetiranom svodu nalazi se medaljon okružen glavama kerubina i serafina. Uz podnožje Kapele proviruju krilati dječaci sa zapaljenim bakljama. Na oltaru je sarkofag sa svečevim kipom u biskupskom ornatu, izrađen od lijepog crvenog mramora u gotičkom stilu (14. st). Dva barokna anđela od bijelog mramora postavljena su u 18. st. Na sredini Kapele je grobnica trogirskih biskupa. Zadnji biskup koji je tupokopan bio je Luiđi Skokac Trogiranin, biskup Zante u Grčkoj (1942). Na stropu visi njegov zeleni biskupski šešir.
Kapela sv. Jere (sada Kapela sakramenta) iz 15. st. Sagradio ju je Mikica Sobota. Kao arhitekti spominju se Gruato i Račić. Na oltaru jedvostruki mramorni tabernakul u stilu baroka (venecijanski majstor, 1737). Pred ulazom je uzidan renesansni reljef Bogorodice sa sv. Jerom i sv. Ladislavom.

Na oltaru sv. Kruža je krasno propelo iz 16. st., a na oltaru Jubileja nalazi se slika krštenja Isusova (16. st.). Još su oltari Sv. Augustina (slika Matteinija), Gospe od milosrđa i oltar Imena Marijina (zadužbina Garanjin – Fonfogna).
Na stupu pred propovjedaonicom je slika bl. Augustina Kažotića Trogiranina(djelo Palme Mlađega, 1599). Tu su još slike majstora Dominika Sagomana (1738), Augustina Ridolfija (18. st.) te iznad kora djela mletačkog slikara Ticijanove škole Aleksandra Varotari – Padovanina (1509 – 1650). Usredištu crkve visi velika drvena svjetiljka u obliku dvostrukog gotičkog kriiža iz g. 1561. Srebrne lampade u crkvi zavjetni su darovi grada Zadra (1723), Vrlike (1742), pomoraca iz Levanta (1688) i drugih. Orgulje je izradio Milan Majdak iz Vrapča kod Zagreba 1940, jedne su od najboljih u državi.

Grobnice u Katedrali – Ima više grobnica glasovitih trogisrskih obitelji (Lučića, Andreisa, Kazotića, Bugoforte i drugih) uz onu MladenaIII Šubiića «ŠtiitaHrvata» i humaniste Frane Frankvila Andronika. Ne zna se kamo je nestala grobnica Belina nećaka princa Vilma.
Zvona na crkvenom zvoniku su vrlo milozvučna. Biskup Kavanjin u izvještaju papi kaže da su najharmoničnija u Dalmaciji. Ima ih, od kojih je veliko zvono Bumbal s natpism na francuskom jeziku: «Po milosti višnjega Boga ovo je zvono saliveno u travnju 1629. g. od Ivana Gaillarda iz Lorene.»

Sakristija čuva veći dio riznice s raznim historijsko-umjetničim predmetima. Na ulazu s desne strane nalazi se ormarod orahovine, apotječe iz 15. st. Korniž i vijenci, obavijeni lozicom i lišćem, ukrašeni su florom i faunom, igrom djece i anđela. Ovo djelo pripisuje se majstoru Grguru Vidovu (1458). U ormaru su smješteni srebrni oltartni ukrasi i posuđe. Na polukružnom dijelu zida nalaze se grbovi trogirskih biskupa. Kronološka serija počinje s jedanaestim stoljećem, a završava g. 1828.Tada je bila ukinuta trogirska biskupija. Četiri grba s crvenim ukrasnim rubovima pripadaju kardinalima. U izložbenom staklenom ormaru osobito su zanimljivi predmeti: Triptihon od bjelokosti (15. st.), srebrni vrč dar je ugarsko-hrvatskekraljice Jelisavete, žene Ludovika Velikog Anžuvinca (1342 – 1382). Ona je tđ. darovala dvije pozlaćene ruke prekrite filigranskom arabeskom i dragim kamenjem za moći sv. Ivana Trogirskoga. Tu se još nalazi kukuljica plašta Bele IV. sa slikom sv. Maritina, izvezena dragim kamenjem, kao i mitra romaničkog oblika (14. st.).

U velikom ormaru smješteni su razni srebrni kipovi: poprsje zaštitnika grada sv. Ivana s njegovom relikvijom i kip sv. Ivana s gradom na ruci i sv. Lovre – zaštitnika Katedrale; pokaznicas okruglom čašom od planinskog kristala, relikvije u srebrnim tekama, srebrno liturgijsko posuđe, umjetnički srebrni biskupski štap i dvije dragocijene biskupske kape (mitre). Iznad ormara nalaze se slike gradskih zaštitnika i slika sv. Katarine. Tu su i četiri portreta trogirskih biskupa: Ivana Andreisa, Pax Jordanusa (velika), Farolfija i Pinellija (manja). Ostale slike su: sv. Martin, kamenovanje sv. Stjepana, izraeski sudac i vojskovođa Jeftej, sakristija Katedrale i druge zavjetne slike. Uz sakristiju je i Kaptolska biblioteka koja posjeduje razne vrijedne isprave, dokumente, pergamente, klnjige itd.
Povrh srednjeg sjevernog pilastra urezan je zlatnim slovima natpis: NUMQUAM PRIUS 1598., što znači da je ova veličanstvena građevina završena tada, tako da jegradnjatrajala gotovo četiri stoljeća.

Benediktinski samostan i crkva Sv. Nikole

Uz južne zidine grada Trogira smješteni su benediktinski samostan i crkva Sv. Nikole (nekoć sv. Dujma).
Da bi se potpunije upoznao benediktinski samostan i crkva Sv. Nikole, potrebno je ukratko prikazati povijest i ulogu benediktinskih koludrica u Crkvi. Sveti Benedikt, otac zapadnog monaštva, rodio se oko 480. godine u mjestu Norcia u Umbriji, a umro oko 547. na Montecassinu. Ondje je napisao svoje Monaško pravilo, koje je mudro protkao Svetim pismom te obogatio predajom kršćanskog Istoka i Zapada. Benediktova sestra Skolastika slijedila je primjer svoga brata i počela okupljati koludrice, koje će, držeći se načela moli i radi opsluživati isto Pravilo. Odgovarajući na Božji poziv koludrica zavjetuje obraćanje svoga vladanja i stalnost u zajedniciprema Pravilu sv. Benedikta živeći u čistoći, siromaštvu i poslušnosti. U Crkvi je svečano posvećena i pozvana da ništa ne pretpostavlja Kristovoj ljubavi (Pravilo, 4,21). Najuzvišeniji joj je uzor Presveta Djevica, koja je riječ Božju slušala, prebirala u svom srcu i vjerno vršila. Koludrice nastoje usmjeravati sav svoj život na traženje Boga. Da to bolje ostvare, žive zajedno u skrovitosti i sabranosti. U Duhu Svetom sa Sinom sjedinjene prinose Ocu molitve i žrtve za potrebe Crkve i cijeloga svijeta. Zbog zajedničke monaške baštine iz razdoblja nepodijeljene Crkve one se na osobitnačin sjedinjuju s Kristom u Njegovoj velikosvećeničkoj molitvi da svi budu jedno.
Slavljenje Boga liturgijskim činima uzvišena je obveza i velika povlastica u životu koludrice. Žrtva i gozba euharistijskog slavlja u srcu je njezina života, a po molitvi Časoslova, što ga sv. Benedikt naziva Djelo Božje, u srcu su Crkve moliteljice. Koludrici je, dakle, najvažnija liturgijska molitva. Druga bitna sastavnica njezina života je božansko čitanje, latinski lectio divina, to jest slušanje Boga koji nam riječ svoju čita. Koludrica zato šuti jer sluša Boga koji joj govori, a sluša ga pozorno da mu dobro odgovori. Njezin odgovor nije samo riječju, nego i djelom. Stoga je rad treća sastavnica njezina života. Svojim radom sudjeluje u Božjem stvarateljskom djelu, doprinosi uzdržavanju svoje zajednice i pomaganju potrebnih. Život svake koludričke zajednice i svake koludrice u znaku je benediktinskog gesla, uzetog iz Svetog pisma: DA SE U SVEMU SLAVI BOG!

Benediktinski samostan sv. Nikole osnovan je, prema sačuvanoj povelji o njegovu osnutku, davne 1064. godine zalaganjem sv. Ivana Trogirskog. Od osnutka samostana život se u njemu nije nikada ugasio. Po Božjoj volji i milosti, gotovo tisuću godina u njemu žive koludrice, koje su u povijesti odigrale veliku ulogu u svom gradu i širem području - kako na polju duhovnosti, tako i na polju kršćanske kulture i radinosti. Brojne sačuvane umjetnine i knjige, osobito poznata zbirka hrvatskih književnih tekstova "Vartal" - Petra Lucića iz 16. st., ukazuju na činjenicu da su koludrice imale ljubavi i smisla za lijepo. Nadasve ih do današnjih dana privlači i zanosi ljepota Božja. Posvećene Bogu, u tišini i sabranosti, u samozatajnomradu koludrice teže rastu i ljubavi prema Bogu, slave ga i prinose mu život molitve i žrtve za cijeli svijet. Ozračje Božje nazočnosti koje ispunja duše onih koje mu se potpuno predaju tvore od samostana duhovnu oazu u kojoj mnogi traže odmor, osvježenje i podršku kroz život, a još više molitve svojih građana, koji su dobrim dijelom odgajani u samostanskoj školi koja je ukinuta uoči talijanske okupacije. Koludrice svojim radom i nastojanjem trude se u svemu otkrivati i vršiti volju Božju.

U apsidi samostanske crkve Sv. Nikole ističu se riječi Pjesme nad pjesmama: VENI DE LIBANO, SPONSA MEA, VENI DE LIBANO, VENI CORONA BERIS, što znači: DOĐI S LIBANONA, ZARUČNICE MOJA, DOĐI S LIBANONA, DOĐI DA TE OKRUNIM. To je poziv Isusa - Zaručnika, kojemu su se koludrice odazvale. U radosnom iskustvu blizine Božje koludrice vjeruju da i danas ima zanosnih djevojaka koje će u sebi prepoznati Isusov poziv i velikodušno mu se odazvati pridruživši im se životom u ovom samostanu, kao tolike djevice u povijesti Crkve.

Samostan Sv. Dominika

Među važne spomenike UNESCO-va grada Trogira spadaju tđ. samonstan Sv. Dominika i njegova crkva. Oni duguju svoje početke dominikanskom samonstanu Sv. Katarine Aleksandrijske u Splitu. Povijesni izvori govore da je ugledni trogirski građanin Nikola Albertinov prioru splitskog samostana oko 1260. g. darovao crkvicu posvećenu sv. Franji Asiškomu, a nad njom jeimao patronatsko pravo. Budućinisu imali samostana, nego su se nastanili u jednoj manjoj kući u neposrednoj blizini spomenute crkvice, isti im je trogirski građanin ujedno darovao zemljište kako bi na njemu mogli sagraditi samostan.
Dominikanci su najprije počeli graditi novu crkvu. Tako su godine 1304. kupili gradilište na zapadnom dijelu grada gdje su postavili temelj velike crkve koja i danas postoji. Građena je u dva dijela. Najprije je krajem XIII. st. (1280. - 1290.) bila izgrađena crkva koja je bila nešto kraća od današnje. Iz tog razdoblja potječu južni gotički prozori, između kojih su godine 1325. bila podignuta tri groba, a njihovese visoke konzolice još uvijek vide u zidu. Na stražnjem zidu apside je crtež ranogotičke bifore i srpastog romantičkog luka koji svojim oblikom svjedoče da je apsida sagrađena najkasnije u prvoj polovici XIV. st. Uz nju je, vjerojatno malo kasnije, podignut visok zvonik.

U drugoj polovici XIV. st. crkva je produžena prema zapadu kada je dobila svoj konačni oblik. Radi se o jednobrodnoj prostranoj crkvi s drvenim stropom i pravokutnim korom, a u njoj sve odiše jednostavnošću, dostojanstvom i ozbiljnošću. Zapadno pročelje sagradeno je oko 1372. g. U službi tog prikladnog vjerskog ugođaja bili su uski i visoki prozori, kao i prostrana rozeta na njezinu zapadnom pročelju. Središnjim dijelom lunete dominira visoki reljef Marije s Djetetom. Ogrnuta je velikim plaštem koji ju pokriva od glave do nogu. Ispod plašta je okomito naborana haljina dugih i uskih rukava. Djevica desnom rukom drži Sina odjevena u dugu haljinicu. S lijeve Marijine strane je lik Marije Magdalene, a s desne stranebl. Augustina Kažotića; do njegovih nogu u minijaturnom obliku prikazan je lik njegove sestre Bitkule, dobročiniteljice Crkve.
Iako je majstor Nikola Dente potpisao samo reljef, čini se da je on ujedno i graditelj čitavog pročelja. Južni ulaz je jednostavan, kao da je arhitekt želio reći da pred Boga treba doći u jednostavnosti i ozbiljnosti, bez vanjskog uresa. Najstariji sačuvani opis o unutrašnjosti crkve zahvaljujemo apostolskoj vizitaciji Dalmacije koju je godine 1579. u ime pape Grgura XIII. obavio veronski biskup i budući kardinal Agostino Valier. Iz njegova izvještaja saznajemo da je crkva u to vrijeme imala šest oltara. Glavni je bio posvećen sv. Dominiku i sv. Mariji Magdaleni. Ostali su bili: Gospe od žalosti, Sv. Proroka, sv. Vinka Ferrerskoga, sv. Katarine Aleksandrijske i Gospe od ružarija. Svi su oni imali po jednu staru i umjetnički izrađenu sliku, a oltar Gospe od žalosti i kameni reljef s prizorom skidanja s križa. Imala je i neke umjetnički izrađene moćnike za čuvanje svetačkih relikvija.

Umjetnost i ljepota su bile estetska- i teološka kategorija. To je razlog što su umjetničke slike bile naručivane od poznatih majstora. Tako je 1607. g. za oltar Imena Isusova naručenaslika Obrezanje Kristovo, poznatog mletačkog slikara Jacopa Negrettija, zvanog Palma Mlađi. Slika Gospe od ružarija potječe iz radionice poznate slikarske obitelji Jacopa i Leandra Bassano s kraja XVI. i početka XVII. st. s prikazom Lepetanske bitke. Jedan medaljon Gospa s Djetetom i sv. Ivanom Krstiteljem pripisuje se šibenskom slikaru Jurju Čulinoviću, u Italiji poznatom pod imenom Schiavone. Godine 1912. postavljen je novi oltar Gospe od žalosti. U crkvi se nalazi nadgrobni spomenik obitelji Sobota, djelo poznatog majstora Nikole Firentinca, izrađen 1409. g. U njegovoj luneti je izrađeno oplakivanje Krista (Pietà), a na konzolama stoje dva snažna lava, od kojih jedan simbolizira tužnu rezignaciju, a drugi osvetu. U crkvi se također nalazi križni put posebneumjetničke vrijednosti za koji se predpostavljalo da potječe iz XIII. st. U sakristiji se čuva šestodijelni poliptih na drvu, koji se nekada nalazio u crkvi, djelo BlažaJurjevaTrogiranina iz XV. st.

Crkva je više puta bila popravljana i nabavljan je novi namještaj. Posljednji veći zahvat na crkvi bio je početkom XIX. st., kada je promijenjenkrov, a godine 1903. nabavljene su nove orgulje. Crkva je trenutno veliko radilište, injiktiraju se i pojačavajutemelji.
Samostan je odmah od početka nosio ime sv. Dominika. U početku se radilo o jednoj omanjoj kući koja je mogla ugostiti svegadvije do tri osobe. Imajući u vidu sve veću potrebu dominikanaca, gradska općina im je godine 1407. dopustila nabavu jednog gradilišta i kuće da je pregrade za vlastitu upotrebu. No, svega pet godina kasnije ta je kuća morala biti porušena zbog gradnje gradskih zidina s južne strane. Samostanska zgrada na kat sagrađena je tijekom XV. st. Njegova ukupna površina iznosi 1150 m2. Na sjevernoj strani smješten je klaustar s trijemom, površine oko 370 m2, s prostranom taracom bez ograde i zdencem u sredini na kojem se ističe lijepo isklesano krunište. Sa zapadne strane je omanji vrt za uzgoj povrća. Sa svoje južne strane samostan je graničio s gradskim zidinama koje su porušene šezdesetih godina XIX. st. U njegovoj neposrednoj blizini s istočne strane nalazila se crkvica Duha Svetoga koja je godine 1898. nastradala u požaru pa je na tom mjestu godine 1910. bila sagrađena velika novogotička školska zgrada u kojoj je danas O.Š. Petar Berislavić. Samostan je godine 1944. teško postradao u bombardiranju, ali je naknadno potpuno obnovljen u izvornom obliku. Nedavno je zamjenjen krov istočnog dijela samostana i preuređene su prostorije.

Iz ovog samostana potječu mnogi učeni i ugledni ljudi: lektori, bakalaureusi i doktori teologije, generalni propovjednici, profesori, diplomati, biskupi itd. Među njima se posebno ističe Nikola Milinović, osnivač samostana Sv. Križa u Arbaniji (1432.) i obnovitelj dominikanskog strožeg reda Dalmatinske provincije, a umro je na glasu svetosti (1451.). U istom razdoblju živio je i fra Bartul, kaligraf i iluminator srednjovjekovnih rukopisa. Naročita traga ostavio je iza sebeAugustin Kažotić, prvi hrvatski blaženik, biskup zagrebački i lucerski. Drugi poznati biskup iz ovog samostana bio je Vinko Andreis, biskup Otočca u Lici koji se svesrdno zauzimao za obranu Hrvatske od Turaka poslije tragične Krbavske bitke (1493.).
Na blagdan bl. A. Kažotića, 03. kolovoza 2002. godine, ispred zapadnog crkvenog ulaza i vrta samostana postavljen je i blagoslovljen kip Blaženika. U crkvi i samostanu sv. Dominika trenutno su na službi: prior fra Veseljko Begić, fra Ivan Odrljin i časna sestra Andrijana, a život i služba Božja supo dominikanskim užancama.